Sjetih se onih svojih ramazanskih dnevnika od prije koju godinu. Brojala sam proučene džuzeve u toku dana, preukusna nova isprobana jela za iftar, nafila namaze i ibadete i dobra djela. Sada brojim minute koliko sam uspjela odspavati i broj presvučenih pelena. Jutros se omrsila jer sam mislila da ću se srušiti. Nosala svu noć, ninala, smirivala. I to je ibadet znam. Sve znam. Ali eto, nije isto, ni blizu. Nedostajem si stara ja.
Ramazan svake mame
Pa doći će opet to vrijeme “stare tebe”, svaki period života ima svoje boje i mirise. Ne opterećuj se previše, djela se vrednuju po namjeri, Hadžera je ušla u povijest trčeći s brijega na brijeg ne bi li ugledala spasa za svoga evlada…
Majka je institucija.
Kad sam naspavana svega sam svjesna, kad nisam ovako svašta mi prolazi kroz glavu. 🙂 hvala na podsjetniku za Hadžeru 🩷
Tačno znam kako ti je. Sinoć sam legla u pola 1 i probudila se 5 puta do alarma ne zato što hoću nego da vidim što plače, je li se upiškio, ispala cuca i sl. Nekad zamišljam da odlazim od kuće… Kažem im odoh kupiti cigare (a nisam pušač) i lutam ulicama, razmišljam biti ili ne biti, vratiti se ili ne vratiti 😁 Ovaj život je jako lijep, ali fali mi i ono od ranije.
Pa ja mislim da je u redu da nekad čovjeku fali i ono od prije. Ne znači da bismo se sad mijenjale za nešto drugo ili da smo nezadovoljne/nezahvalne, jednostavno ti nedostaje nešto čega nema više, a i to je bilo lijepo.