Moje duhovno putovanje, četvrti dio

Nekoliko dana pred Bajram je nastao haos u Mekki, baš kad bih mislila da više ne može stati niti jedan čovjek, vidjela bih nove autobuse kako pristižu i istovaraju kofere. Kada se nađeš na nekom uzvišenju ili višem spratu, možeš vidjeti rijeke ljudi kako hodaju u raznim pravcima, djelovalo je poput nekog ogromnog mravinjaka. Autobusi su nam tih dana bili ukinuti, morali smo ići pješice od hotela do harema, navodno kako bi bio smanjen dotok ljudi u harem, ili jer autobusi nisu mogli proći kroz tolike gužve, to mi je ostalo nejasno, ali nisu nas mogli spriječiti da dolazimo do Kabe svakodnevno, naprotiv, samo bismo smanjili odlaske u hotel i ostajali bismo u haremu po cijeli dan. Kako bismo izbjegli najveće gužve, dolazili bismo jako rano, a navečer kretali ka izlazu čim se namaz završi i dok se hodnici nisu napunili. Držali bismo se podalje od drugih ljudi, sve više ih je kašljalo i djelovalo bolesno, a mi smo se još uvijek dobro držali, trudili smo se dobro jesti, pili Orthomol svaki dan i naravno Zem zem all day every day. Također, u tim gužvama je bila dobra šansa da budeš i opljačkan, Mekka u ovom periodu privuče i jako puno lopova, kažu da ih bude na desetine hiljada, od toga da ti nestane novčanik da i ne primijetiš, do toga da ti trgnu torbu sa ramena u tunelu ili u samom haremu dok klanjaš. Dio naših hadžija koji je boravio na Mini je opljačkan, neko je upao u šator dok su spavali i otuđio nekoliko mobitela i sav novac koji su imali sa sobom. Nije pomogao niti video nadzor da ih pronađu. Ima tu jako puno i redara, a ovo se vjerovatno desilo onima koji su bili u osami i gdje je bila dobra prilika za tim, ali eto dešava se i to. Tih dana je također stizalo pojačanje u vojsci, pristizalo je mnogo autobusa, postavljane su barikade po putevima koje su ograničavale prolaz i sve je djelovalo dosta strašnije nego na početku. Moj muž je odlučio da dan prije Arefata ode na Minu sa grupom hadžija, tamo će provesti tri dana, a ja ću ostati u hotelu. Iako je po uputama našeg ureda za hadž Mina neobligatorna, svjedočila sam kako su tamo otišle skoro sve hadžije osim naših. Ostajale bi samo ugroženije osobe, poput trudnica ili bolesnih. Jedna radnica u hotelu je prokomentarisala da je pomislila da smo mi šije, reče da samo oni i mi Bosanci nismo otišli na Minu. Otišlo nas je oko 160 od 1000 naših hadžija. Bilo mi je teško razdvojiti se od muža prvi put tu, ali ostatak naše “raje” je obećao posebno me pripaziti. Kad sam ga ispratila na autobus i mahnula mu, osjetila sam kako mi je teško pustiti ga i koliko smo se mnogo zbližili ovdje. Ko god je putovao s nekim negdje, zna kako se tada odnos dodatno promijeni, većinom se ojača ako uživaš sa dragom osobom. Mi smo od početka braka pokušavali jačati naš odnos sa strane ljubavi u ime Allaha dž.š. raznim zajedničkim zikrovima, namazima i učenjem Kur'ana, međutim ovdje smo se mogli posvetiti tome u punom kapacitetu i sada sam bila sigurna da se takva ljubav ovdje može najbolje ojačati, kada osjetiš kako ta osoba raste sa tobom u duhovnom smislu i kako doživljava preobrazbu na tvoj očigled. Otvorili su mi se vidici koje ranije nisam vidjela u njegovom karakteru i ličnosti. Bila sam jako sretna zbog spoznaje koliko će nas ovo iskustvo oblikovati u nastavku našeg života.

Helem, noć prije Arefata sam bila preuzbuđena. To jutro sam otišla na sabah i bilo je jako malo ljudi, većina se već zaputila ka Mini, a ostali su odmarali, slijedi nam najnaporniji period. Harem nije bio nikada prazniji. Bilo je toliko malo ljudi da se moglo prići tik do Kabe i to je bio jedan prelijep dan za mene, gdje sam klanjala i podne i ikindiju gledajući u Kabu i taj pogled i emocije ću zauvijek sačuvati u sebi kada mi zatreba da se prisjetim. Bila sam toliko sretna što sam imala tu priliku i htjela sam ostati tu koliko god mogu, ali morala sam se i ja dobro odmoriti, pa sam se ubrzo vratila nazad. Oko 9 navečer smo krenuli, a prije toga smo obavili sve pripremne radnje pred nijjet za hadž. Pokušavala sam spakovati minimalno stvari što mi treba, a opet da ponesem sve što će mi biti potrebno. Nešto da se presvučem, da promijenim obuću, da jedem, pijem, kamp stolica da odmorim u toku povratka, itd. Još više ljudi je saznalo da sam trudna i sve češće su mi prilazili i pitali me kako sam, komentarisali kako djelujem blijeda i umorna, itd. Čak su mi nudili ona invalidska kolica da me u njima guraju, da ne moram prehodati. :'D Dogovor je bio da se nađemo svi u holu i tu klanjamo 2 rekata, a zatim zanijetimo. Bila sam jako nervozna, kao pred neki težak ispit i ovaj put sam ja molila svoje prijateljice u Bosni da dove za mene, da odradim ovo kako treba i da mi moji obredi budu primljeni. Stalno su nam naglašavali koliko je vrijedno što je Arefat bio baš u petak i koliko je ovo odabrani dan za sve nas, koji su rijetki pozvani među milionima muslimana da prisustvujemo ovogodišnjem hadžu. Plan je bio da odmaram do podne i pokušam se oporaviti, a onda od podne do akšama kreće taj period, kada je dragocjena svaka sekunda. Svi su bili jako emotivni, bez obzira koji im je put da su došli ovdje.

Na Arefatu smo dobili lijepe šatore, zastrte ćilimima po kojima su bile poredane nove spužve sa jastucima i dekama. Kada sam došla, iz klima uređaja je jako puhalo, udarao nas je hladan zrak i pomislila sam da nema spavanja tu večer. Već sam bila jako umorna, a sutra je slijedio težak dan. Uz to sve, žene su se počele raspravljati da li ugasiti klime skroz, da li ih ostaviti upaljene, da li ugasiti svjetla i odmoriti, da li ostaviti upaljenima i ibadetiti… Ja sam dobro umotala glavu i stomak i legla da odmaram, ali konstantne rasprave i paljenje i gašenje svjetala su me uporno budile. Na kraju sam u neka doba zaspala i odmorila do sabaha. Sabah smo klanjali u džematu, doručkovali, te se našli sa ostatkom naše grupe koji su došli sa Mine. Popila sam vani čaj sa mužem, onda smo uživali u pripremljenom programu, učenju Kur'ana, ilahijama i hutbi. Slušali smo predavanja i razmišljali o historiji koja se dešavala na Arefatu. Kako je tu prvo boravio Adem a.s., gdje je podučen svim stvarima i vjeri, tu su se on i Hava susreli na Brdu milosti nakon što su izašli iz Dženneta, tu je boravio Ibrahim a.s. i pozvao ljude da obave hadž. Pitao je Gospodara kako će on pozvati SVE ljude, kako će ga svi čuti, a Gospodar dž.š. je rekao da je njegovo da pozove, a mi ćemo svi čuti, On će se pobrinuti za to. Tu je boravio i Muhammed a.s. i održao svoju posljednju hutbu, oproštajni govor. Allah dž.š. nam je toga dana upotpunio vjeru sa propisanim hadžom i svi mi koji smo bili počastvovani boravkom tu u to vrijeme smo imali upotpunjene blagodati, bili smo svjesni toga. U govoru su nam naši vodiči također rekli da nas toga dana Allah dž.š. pokazuje melekima i da se pred njima ponosi nama, da kaže: Pogledajte ove moje robove, oni su ovdje došli danas samo radi Mene, da Mene veličaju. Gledala sam tada narode koji su boravili tu sa mnom, bili smo u različitim stanjima, neki mlađi, neki stariji, neki zdravi, neki bolesni, ali svi u istoj odjeći, u istom halu. Nismo se mogli okupati, počešljati, niti namirisati, samo smo se brinuli za svoja dobra djela i oslanjali se na svoj takvaluk. Toliko je zaista sve asociralo na Sudnji dan. Ako nam bude primljen ovaj naš hadž, bićemo potpuno očišćeni od grijeha. Nakon toga idemo u harem uraditi tavaf. Tada, tokom tavafa, svakome od nas priđe naš melek, stavi nam ruku na desno rame i kaže: Ne moraš se više brinuti za svoju prošlost, čist si od grijeha, sada se pobrini za svoju budućnost. Tokom tog govora kojeg smo slušali, hutbe ef. Čamdžića, većina nas je plakala, a dova koju je ef. Ljevaković pročio nakon toga nas je sve duboko potresla i nikada se nisam osjetila više povezanom sa ostatkom džemata kao u tom trenutku. Ne znam da li ću ikada više osjetiti takvu skrušenost i povezanost grupe ljudi i pomislila sam kako je samo radi toga vrijedilo doći i sve to izdržati.

Ostatak vremena smo intenzivno učili Kur'an i proučili ponovo sve redom dove koje su nam date u emanet od naših poznanika, toliko njih me dotaklo dok sam čitala ispisane riječi i molbe za najintimnije stvari, koje su ljudi zamolili da spomenem za njih. U akšam smo krenuli sa Arefata ka Muzdelifi. U tom putu smo se poprilično umorili. Prostor je bio skroz arabijski, svuda je bio samo onaj sitni pijesak, a bili su obezbijeđeni ćilimi koje smo zastrli, te osvježenje i voće koje su neki momci donosili. Od sunneta je bilo odspavati na Muzdelifi, ali niko nije lijegao, svi su sjedili ili hodali. Mene je umor savladao u neka doba, pa sam prostrla sedžadu, legla i pokrila se i sad mi se čini da je to bio najbolji nap koji sam ikad imala. Kada sam se probudila nakon sahatak, većina ljudi je spavala, a uskoro smo se spremili i krenuli ka džemretima. Dio ekipe koji je bio na Mini je ostao tu, a mi smo otišli. Oni će se vratiti na Minu još dva dana, a onda će doći za nama. Bacili smo prve kamenčiće na prvo džemre i krenuli ka hotelu. U naredna dva dana će se ići bacati na drugo i treće džemre, ali ja kao trudnica sam taj dio mogla prebaciti na muža, on će baciti za mene, a ja više neću ići, ostat ću odmarati. Nakon prvog bacanja, plan je bio da kraći dio puta do hotela prehodamo, a onda uhvatimo taxije u putu, koji će nas dobaciti do tamo. Međutim, vodič je negdje pogriješio skretanje i nismo išli planiranim putem, te smo cijeli put prehodali. Ekipa s Mine se vratila na Minu, tako da sam ponovo nastavila put sama. Grupa se poprilično rasula, muškarci koji su, ko biva, znali put su prtili daleko naprijed, mi ostali smo slijedili, ja sam bila među posljednjima, čak i nakon moje cimerke koja je hodala sa šipkom u operisanoj nozi i pridržavala se za muža. Bila sam jako umorna, u nekom trenutku me zabolio stomak i shvatila sam da hitno moram odmoriti. Vodič je tada prišao i sakupili smo se u manjoj grupi da predahnemo, ali ubrzo su ustali da nastavimo, pa sam tako i ja, ne želeći biti usko grlo tu. Hodala sam onim zadnjim atomima snage kao kada trčiš one posljednje kilometre u utrci. Ne znam zašto su toliko žurili, nije bilo razloga, dogovor je bio da idemo lagano i klanjamo sabah negdje na pola puta, međutim mi smo stigli do hotela prije nastupanja sabaha, toliko smo brzo išli. Kad smo stigli do harema, tu je bio taxi štand, pa odlučismo uzeti taxije tih posljednjih 5-6 kilometara. I gle čuda, prvo u taxije pohrliše oni brzi muškarci s početka kolone, kad god bi mi vodič otvorio vrata da uđem u taxi, oni bi se potrpali unutra, dok on bukvalno nije blokirao ulaz u posljednje vozilo kako bih se smjestila. Bilo je par situacija gdje su me sunarodnjaci razočaravali ponašanjem, misleći samo na sebe i zanemarujući potrebe ostalih. Kad smo stigli u hotel klanjali smo sabah, skratili kosu i “skinuli ihrame”. Idući dan smo preležali, ja sam poslije dobrog spavanja bila kao nova, dok moje cimerke nisu mogle da se oporave kako treba sve do kraja putovanja. Nakon Arefata, skoro svi su bili bolesni, to je bilo nevjerovatno, skoro da nije bilo osobe koja ne kašlje. Ponovo sam pomislila kakva je blagodat doći ovdje u dobrom zdravlju i mlađe dobi.

Dan nakon Arefata, Bajram, sam provela prvi put bez muža i bez sina i bez ikoga od porodice. Ali bilo je lijepo sa cimerkama i ostalim prijateljima, lijepo smo se obukli i skupa doručkovali. U hotelu se nažalost nisu potrudili pokazati niti jedno obilježje Bajrama, nije bilo ni baklave, niti ukrasa, niti neke posebne radosti. Bila sam baš sretna kad sam se sastala ponovo sa mužem, a i drugi iz društva su bili sretni zbog nas i zezali su nas sve vrijeme dok smo bili razdvojeni. Sa pojedinim ljudima iz tog društva smo ostvarili neke čini mi se neraskidive veze, dijeleći ove najvažnije trenutke u našim životima i to su posebna prijateljstva koja se trudimo uvijek održati. Ostatak vremena u Mekki smo odlučili provesti maximizirajući ibadete, obilazeći malo grad i kupujući preostale poklone. Kupili smo jako puno stvari za druge ljude, vjerovatno i previše, da smo jedva to dovukli nazad. Prekoračili smo dozvoljenu kilažu uveliko, ali srećom nismo imali problema. Sada mi je malo žao što je toliko vremena i truda otišlo na taj dio, ali ne znam ni da li smo imali izbora, toliko nas je ljudi zadužilo prema kojima smo osjećali obavezu da ih se sjetimo na taj način i na kraju smo jedva ušli u avion sa desetak manjih i većih torbi punih najmirisnijih poklona.

Na aerodrom smo morali doći 9 sati ranije, ne znam zašto. Kretali smo u 8 navečer iz hotela i jedva smo uspjeli popakovati sve, muž me pritiskao da se odreknem nekih stvari i ostavim ih tu, ali ja nikako nisam mogla, ponijela sam sve što sam imala za druge i stavila sam puno zem zem vode u kofere, dio sam planirala podijeliti, dio piti u ostatku trudnoće i žao mi je bilo ostaviti i tu vodu koju sam smatrala čistim zlatom. Oproštajni tavaf je dogovoren grupno noć prije u 10 sati navečer, ali kako nakon toga više ne možeš ići u harem, nama je bio žao da ga obavimo tako rano, tako da nismo, već smo i cijeli ponedjeljak proveli u haremu, a oproštajni tavaf smo obavili sami sa još jednim parom, par sati pred polazak. Nisam znala kako će to izgledati jer sam se tih dana osjećala poprilično slabo fizički, nisam mogla dugo da hodam i nije mi se više nikako jela hrana koja se ovdje mogla naći. Bez obzira što nismo imali drugih obaveza, samo odlazak u harem da boraviš tamo i ibadetiš po ovakvim vrućinama je iziskivao zaista veliki napor i snagu. Bilo nam je jako teško pri pomisli na taj oproštajni tavaf i da odlazimo odavde da sam osjećala da mi se srce lomi. Stalno sam se prisjećala koliko sam poželjela svog sina i da jedva čekam da mu se vratim i u tome sam pronalazila utjehu. Bila bih dobro na kratko, ali onda bih se sjetila da odlazim sa mubarek tla, ili vidim neki natpis kod nekoga Please remember me in your dua, ili vidim da neko plače i onda me tačno zaboli duša. Obavili smo posljednji namaz u haremu, šetala sam po pločicama oko Kabe razgledajući gdje bih klanjala i ugledah jedan naš Bosnia prsluk, sjedoh do naše lijepe Bosanke. Ona je već nešto klanjala. Malo nakon što je završila, zauči ezan, ja sam sjedila i upijala zvuk, osmjehivala se. Onda je ona sa ezanom počela da grca u plaču. A onda za njom i ja. Plakale smo kao mala djeca i otklanjale naš posljednji namaz tu. Obavila sam tavaf pridržavajući se za muža, sporijim tempom, na prvom spratu u haremu koji je bio natkriven i klimatizovan. Trebalo nam je sat i po i dobro je prošlo, nisam imala teškoća niti mučnina, povremeno bismo stali da predahnemo i napijemo se vode. Uslikali smo se sa pogledom na Kabu i izašli. Rekli su nam kada završimo oprosni tavaf, više se ne osvrćemo prema Kabi. I to je jedna od najtužnijih stvari koje sam čula. Kada smo izašli i krenuli ka hotelu, boljela me glava od te tuge i bila mi je muka od neke slabosti i umora. Samo sam htjela doći u sobu i leći na krevet.

Mislila sam da ćemo vjerovatno cijeli put do kuće preplakati, ali Arapi su nas toliko izludjeli svojim procedurama, da smo jedva čekali samo da uđemo u Bosnu. Dok je vani bilo preko 40 stepeni, morali smo presjediti na aerodromu satima i satima, gdje je klima bila pa na max 15 stepeni. Obukli smo sve što smo imali pri ruci i zagrnuli se svačime da se ne porazbolijevamo. Jedva smo čekali da Sunce izađe i onda smo se zalijepili za prozore da nas zrake malo ugriju jer smo se smrzavali. Bila sam sretna da se vratim kući, osim svoje porodice, poželjela sam i svoj narod i svoj život. Radovala sam se i svom novom životu kojeg sam očekivala nakon ovog iskustva. Kada smo izašli sa aerodroma, mnogo Bosanaca je okupiralo izlaz i dočekivali su nas najljepšim čestitkama i željama, da su nas rasplakali. Plan je bio da nas babo odveze u stan da se dobro naspavamo taj dan, pa ćemo sutradan otići po dijete, ali čim smo došli predomislili smo se i odjurili da ga vidimo. On se postidio i od šoka se samo smijao usilno i do sutradan nije mogao da nam opušteno priđe i razgovara sa nama. Naredni dan smo se otprilike cijeli dan grlili i pričali.

I danas me neko pita kako je hadž promijenio moj život i kakva sam nova ja koja sam se vratila. Ispočetka je smiješno, jer pojedini ljudi kao da misle da ti tamo udahneš neke posebne energije i više nikada nisi isti, sad si prosvijetljen i bezgriješan do kraja života. To se pojedinima nije desilo čak niti dok su boravili tamo. Pa na aerodromu u povratku sam pošla uzeti posljednja dostupna kolica da utovarim svoje torbe, kada mi ih je jedan naš hadžija “maznuo” ispred nosa da on nabaci svoje, nema veze što sam žensko i što zna da sam trudna. Toliko je ljudi tamo i dalje ogovaralo i ružno govorilo čak i tokom samog hadža. To je, ponovo, kao ramazan. Ako ti u toku i nakon tog perioda ne radiš na sebi, nema te neke sile koja će tebe promijeniti sama od sebe, vratit ćeš se ponovo na isto ako ne uložiš TRUD da se promijeniš. Meni je bilo jako bitno da zapišem sve ove stvari i emocije u toku putovanja, snimala sam tamošnje ezane i učenja, svoje emocije i događaje, kako bi me podsjetili šta sam prošla, kako bih ponovo osjetila dašak onih predivnih osjećanja koja se ne mogu ovdje donijeti sa sobom tek tako. Ne osjećaš se uvijek kao da si ispred Kabe i kao da udišeš mubarek zrak. Kaba je ipak samo jedna kocka. Prisustvo svog Gospodara moraš uvijek da osjetiš uz sebe, bližeg od žile kucavice kako bi uvijek bio svjestan svoje riječi, svog postupka, pa i svojih misli. To je ono što pokušavam sačuvati u sebi i na što se stalno podsjećam. Neke stvari je sramota uraditi nakon hadža, jer šta će ljudi reći. A bilo bi bolje da nas je sramota Gospodara našeg, koji nam je to sve darovao i čistim nas vratio. Molim Allaha dž.š. da ukabuli naš trud i obrede i da pozove svakog vjernika koji žudi da napoji srce na najljepšim mjestima na svijetu. Amin.

zena_vojnik
Who are you impressing?!

4 komentara

  1. Amin. ❤

    Čitala sam u nekoliko navrata.
    Večeras od pocetka do kraja.

    Ne znam zašto plačem, čitala sam mnogo puta o utiscima sa hadždža, ali ovdje osjetim živo srce i svjesnost, sabur i razumijevanje i veliko pouzdanje u Allaha dž.š.

    Divno je proci kroz tvoj kratki zapis, izgubiti se u gužvi i otrpjeti prostu ljudsku prirodu koja ni na najuzvišenijem mjestu ne može pobijediti svoj nefs.
    Ali je najdivnije ćutiti onu tananu nit koja se s nebesa spustila i obavila se oko tebe i tvoga evlada…

    Ako Bog da, hadždž mebrur ❤

    1. I ja baš volim čitati tuđe utiske i dojmove o ovom putu, svačije je toliko jedinstveno i na trenutke iznenađujuće.
      Hvala što si ovo tako ispratila, lijepo je znati da sam uspjela prenijeti nekome barem dio tog dojma i vidjeti lijepu reakciju na to

Komentariši