Cijeli put do Mekke sam preplakala. Više nisam znala da li plačem jer smo napustili Medinu, jer nisam vjerovala da se ovo dešava ili zbog težine svih emocija koje su nas pritiskale, ali u jednom trenutku sam se i ljutila na sebe zbog nemogućnosti da se bolje iskontrolišem i smetalo mi je zašto toliko plačem. Znala sam da hormoni imaju svoju veliku ulogu u tome, jer sam od početka ove trudnoće bila toliko osjetljivija i bila sam svjesna da nekada ne mogu da se nosim ni sa običnom situacijom kod kuće. Koliko mi se samo puta desilo da me dijete iznervira, udari on mene, udarim ja njega i onda oboje sjedimo i plačemo sat vremena. Ali ovdje sam osjetila da su te suze, pored hormonalnih promjena, utjecaj katarze kroz koju sam prolazila.
Vožnja iz Medine je trajala od pola 8 do pola 4. Imali smo jednu pauzu za kafu i onda drugu na mikatu, mjestu gdje se zanijeti umra. To je inače mjesto gdje se mora doći da bi se započelo putovanje umre ili hadža, pa čak i ljudi koji su već u Mekki moraju izaći iz nje, doći do mikata radi nijeta i odatle započeti. Za ljude koji su u Mekki to mjesto je Aišina džamija, dosta bliže Mekki, a pošto smo mi kretali iz Medine za nas je to mjesto bilo Zul Huleyfa. Iz praktičnih razloga, u hotelu smo obavili sve pripremne obrede za umru, a na ovom mjestu smo samo formalno obavili nijet, abdestili se i klanjali dva rekata. Mislila sam OK, ovo ćemo samo formalno obaviti ovdje i idemo dalje, ali to je bio tako poseban trenutak za mene, kada sam postala svjesna da se zaista ostvaruje ono što sam željela i da ja krećem sa obredima umre, odnosno hadža. Zul Huleyfa je bio jedan predivan kompleks sa džamijom i abdesthanama, lijepo uređen okolo sa zelenilom i palmama te popločanim stazama između drveća. Posmatrajući pustinju u prethodnom dijelu puta, ovo je djelovalo kao mala oaza i bilo je tako osvježavajuće naći se ovdje uopšte. Muškarci su nosili svoje bijele ihrame, bili smo sakupljeni u grupe i odatle smo obnovili propise i počeli učiti telbiju. Kako su je muškarci učili glasno, a vodič još na mikrofon, odzvanjala je na sve strane i dok sam posmatrala pustinju kroz prozor u glavi sam zamišljala slike hidžre Poslanika a.s. i bilo mi je teško da se dozovem i smirim, kao u svim onim životnim situacijama kada nešto želiš jako dugo i onda se to konačno dešava i nisi svjestan sve dok ne prođe…
Imala sam osjećaj da je Mekka druga država u odnosu na Medinu, sve je nekako bilo drugačije. Hotel je bio dosta lošiji od onog prvog, ali opet je bilo zadovoljavajuće. Sama organizacija oko harema je bila nevjerovatna, toliko je bilo uhodanih i isplaniranih stvari koje su nas znale ostaviti bez teksta, ali očito su godine organizacije učinile svoje i zaista je sve bilo na zavidnom nivou, skoro pa besprijekorno. Gužve su bile nevjerovatne. Tek što smo stigli tih dana su bile najmanje gužve u odnosu na ono što je slijedilo, a dodatno ove godine je broj hadžija bio prepolovljen, a i dalje su me te gužve toliko šokirale da nisam mogla niti da zamislim kako je to izgledalo u potpuno popunjenom kapacitetu.
Mi bismo većinom rano ujutro došli u harem i provodili tu cijeli dan. Nije se isplatilo vraćati do hotela autobusom ili u nekim situacijama i pješice, penjati se do soba liftovima koje smo znali čekati i više od pola sata, iako ih je bilo jako puno, ali puno je bilo i spratova i ljudi koji su boravili tu. U džamiji je bilo sasvim normalno ležati i spavati, ručati, čak sam viđala žene da se abdeste u džamiji iz čaše s vodom jer ako izađeš jednom iz džamije niko ti ne može garantovati da ćeš se opet vratiti tu, jer ako se mjesta popune redari jednostavno zabrane prolaz i više ne možeš ući tu. Mi smo jednom ostavili stvari i otišli da ručamo, a kada smo se vratili nisu nam dopustili da uđemo, već smo morali čekati da se završi naredni namaz, isprazni prostor poprilično i da odemo uzeti stvari. Hrana je bila puno čudnija nego u Medini i ja nisam mogla jesti skoro ništa. Čak i moja omiljena jela su bila tako čudno začinjena i pripremljena da nisam mogla ni da ih pomirišem. Jela sam većinom salate i malo voća. Klime su bile nenormalne. Ako je vani npr. 42 stepena, oni neće podesiti klimu na 25 ili 23, već na 15. Tako je bilo i u hotelskim sobama, ili ćeš pojačati klimu i rizikovati da se razboliš, ili nećeš imati zraka da dišeš.
Tu noć smo se raspremili, sakupili u grupu i krenuli u naš termin za tavaf, tj. za obavljanje umre. Bilo nas je jako strah gužve, tako da smo se svi držali skupa, ja sam na ulazu uzela muževu ruku i nisam je ispuštala sve vrijeme. Tavaf smo obavljali u krajnjim vanjskim krugovima, iako je potrajalo dosta duže, ali bilo je strašno pokušati prići više Kabi, druge grupe koje su toliko agresivnije kružile okolo su mi baš uljevale strah, imala sam osjećaj da bi me odnijeli ako me samo zakače. Kako smo prilazili Kabi sa autobuske stanice i kada smo kročili u prošireni dio harema osjećala sam da se sve više gubim i da više nisam samo plakala, već se to pretvorilo u teške jecaje. Pokušavala sam se smiriti i obnoviti šta sve treba da učim, šta sam isplanirala i kako da iskoristim taj prvi put. Kada smo prišli ulaznoj kapiji, kroz njene šupljine sam vidjela dijelove Kabe i glava mi je čudno pulsirala, pokušavala sam izdefinisati šta tačno vidim, kao da gledam nešto vanzemaljsko za što nisam sigurna da uopšte i postoji. Na kraju smo se popeli uz pokretne stepenice i pred nama se ukazala sva veličina Kabe. Ni dan danas nisam uspjela izdefinisati osjećaje koje sam tada doživjela, ali koliko god sam se pripremala za taj prvi susret, za prvu dovu i želju koju treba uputiti kada je vidiš, sve to je iščezlo i ja sam samo gubila tlo pod nogama. Tada sam odmah sklonila pogled od nje i prva tri kruga nisam više mogla da je pogledam. Samo sam držala muža i gledala preda se, on je slijedio vodiča i tako smo u transu samo besciljno kružili. Nakon ta prva 2-3 kruga sam se uspjela malo dozvati, obrisala sam lice i govorila sebi da moram iskoristiti preostalo vrijeme, da moram nadoknaditi upravo propušteno. Pogledala sam prvi put u muža, on je samo gledao okolo na neki čudan način, pogled mu je bio prazan i nije ništa govorio. Prvi put sam ga vidjela takvoga. Ranije mi je rekao kako mu je neugodno kad ja plačem u ovim situacijama, osjeća se tako hladno i ravnodušno u odnosu na mene, kao da ja to sve osjećam istinski u sebi, a da on to ne doživljava kako bi trebalo, da propušta nešto veliko. Posmatrala sam ga koliko je izgubljen i shvatila sam njegove emocije u tom trenutku. Izgledao je kao da… psihički nije stabilan, najjednostavnije rečeno. Bio je potpuno izgubljen u vremenu i prostoru. Stalno me je pitao: Šta to ti sad učiš? Šta se sad uči, šta da kažem? Koga bih trebao spomenuti sada? On je inače puno spremniji i pametniji od mene u ovim situacijama, ali ta njegova izgubljenost me je toliko dotakla i još više tjerala na suze. Kao malo dijete je ponavljao za mnom i čekao da ga uputim kako dalje. Tavafeći oko Kabe, tada, a i kasnije, mogli smo vizualizirati sva kazivanja koja smo znali o Kabi iz Kur'ana, te mubarek stopala onih koji su prije nas hodali ovuda, od Ibrahima a.s. do Muhammeda a.s.
Od polovine tavafa nisam skidala oči sa Kabe i osjećala sam se kao da sanjam. Kada smo to završili obavili smo dva rekata ispred i mislim da je to bio moj najskrušeniji namaz ikad. Svaki put kada poželim taj osjećaj, zamislim Kabu ispred sebe i ta dva rekata koja sam tada obavila. Kada sam završila ispred mene je ostala lokva suza na pločicama i imala sam potrebu da još dugo tu sjedim samo spuštene glave i šutim, ali toliko je bila gužva i ljudi su bili uzbuđeni i stalno je neko nešto slikao da mi je bilo neprijatno da me iko posmatra u tom stanju i brzo sam napustila to mjesto. Nakon tavafa smo se odmah napili zem-zema i obavili sajj. Tu sam već bila malo umorna, ali obavili smo sve bez problema. Sajj sam zamišljala… ne znam ni kako, znala sam da to nisu ona dva brda u pustinji između kojih ćemo mi trčati, ali nisam ga ni zamišljala ovako poput tržnog centra. Sve je bilo popločano i klimatizovano, obilježeno strelicama i svjetlima. To je u jednu ruku bilo malo žalosno, ali u svakom slučaju prijeko potrebno da bi se sve moglo organizovati ovako kako jeste, dosta je smanjen rizik od stampeda, iako i dalje ima onih strašnih grupa od kojih ti je najbolje da se maksimalno skloniš. Nekima je baš smetalo na koji način je to uređeno i modernizovano, ali meni su u glavi samo bile slike hazreti Hadžere, njeno povjerenje u Gospodara i njena briga za novorođenče koju sad mogu kao majka još bolje da razumijem. Lahko je primijetiti kako na tavafu, ali i sajju i svim drugim obredima, puno bolje prolaze grupe hadžija koje se drže skupa i koje imaju prepoznatljiva obilježja na svojoj odjeći, specifične prsluke ili boje marama. Bilo mi je i znakovito kako u najveće probleme upadaju, ili ih prouzrokuju oni koji se sami probijaju kroz gužvu, pokušavaju na silu prići do Kabe ili određenih mjesta, ne mareći za uspostavljeni ritam i hod i za druge “džemate”. Hadž je zapravo zahtijevao i state of mind koji traži da uspješno plivaš među tim raznim džematima, ali i da se držiš svog što više. Zbog sve simbolike ovih propisa, neminovno je izađi iz njih lišen konformizma i nepristupačnosti i riješiti se mnogih zabluda koje smo poprimili bivajući samo u svom džematu.
U haremu sam ponovo imala potrebu više da se zahvaljujem Gospodaru na svim blagodatima, nego da tražim nešto posebno za sebe. Sjetila sam se kako sam jednog ramazana na TV-u pratila program iz Mekke, gledala bih ljude kako tavafe, a nakon iftara i klanjaju teravih namaz. Jedne noći je namaz predvodio šejh Mishary i to me se tako dojmilo i čak sam na blogu napisala kako bih voljela da jednog dana dobijem priliku klanjati namaz koji on predvodi, samo sam navela kako bi to bilo lijepo. I tada je jedna blogerica komentarisala nešto u smislu: ne budi luda, čak i da nekad odeš tamo gdje on klanja, vjerovatno će te zapasti neki zabačeni dio ili zatvorena prostorija gdje ga nećeš ni vidjeti ni čuti, eventualno ćeš čuti njegov glas preko zvučnika. Nije prošlo niti godina dana, to se desilo par dana do ramazana iduće godine kada je on došao u posjetu Sarajevu. Vidjela sam ga, prošao je pored mene i klanjala sam dva namaza za njim, akšam u Begovoj i jaciju u Fahdovoj džamiji. Nakon jacije proučio je odlomak iz Kur'ana, suru Al-Haqqah – Čas Neizbježni. Kada je došao do posljednje trećine sure, slomio se i zaplakao. Plakala sam i ja, i tada i par dana ranije, kada smo učili prevod te sure na času hifza. To mi je bio tako veliki trenutak, kada je on učio te ajete, koje sam i ja znala i koje sam razumjela i zbog kojih sam se mogla povezati sa njim u tom trenutku. Bila sam zahvalna Allahu dž.š. na tom trenutku i mogućnosti da to iskusim i shvatila sam važnost i veličinu pamćenja i razumijevanja Kur'ana. To su sve bile misli koje su mi prolazile kroz glavu ovih dana u haremu, sjetila sam se svih malih čuda koja su mi se dešavala do sada u životu.
Sutradan sam imala manje bolove u leđima i nogama, ali brzo sam se oporavila. Tu sam shvatila blagodat dolaska ovdje što mlađi i fizički spreman, jer su sve 4 žene koje su bile sa mnom bile u raznim bolovima i problemima nakon sinoćnjih zahtjevnih obreda i dugo su ležale i odmarale. Naredni dan smo krenuli na džumu u harem, “poranili” smo sat i po ranije, međutim sve što smo uspjeli je prići do jednog od tunela na ulazu u prošireni dio harema, sve na dalje je bilo potpuno popunjeno, nisam mogla da vjerujem koliko ljudi vidim na jednom mjestu. Pošto je kod njih petak neradni dan, vjerovatno većina ljudi iz obližnjih mjesta dođe tu na džumu. Ostali dani su proticali tako da smo odlazili na noćni namaz i klanjali ga na krovu džamije, zatim sačekali sabah, vratili se na doručak i odmor u hotelu, a onda podne, ikindiju, akšam i jaciju provodili u haremu.
Kako su mi se neki ljudi javili u međuvremenu nakon što su saznali da sam ovdje i tražili da dovim za njih, pored toga što su molili da spomenem ja bih dovila i za sve što mislim da im je potrebno u životu i da bi voljeli. Pored toga, shvatila sam da sam se sjetila nekih ljudi koji vjerovatno neće ni znati da sam ih se sjetila na taj način, ali osjećala sam da nosim neki amanet svih ljudi koje poznajem da im posvetim par trenutaka provedenih ovdje i na taj način vrednujem naše prijateljstvo ili poznanstvo u određenom dijelu života. To me činilo sretnom jer bih sjetivši se hadisa da niko nije pravi vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi sam sebi uvijek željela da budem ta osoba i pokušavala sam to i ranije u životu, ali nisam uspijevala zaista oprostiti ljudima koji su mi nekad nanijeli neku nepravdu ili povrijedili me. Možda bih uspjela i oprostiti, ali doviti za njih je bio sasvim novi level i zašto bih ja to uopšte radila? U Mekki sam to uspjela i bila sam sretna što sam na tom putu da postanem osoba iz ovog hadisa. Fokusirala sam se na to da pokušam to sačuvati i oplemeniti se tim osobinama, da sačuvam to u sebi i nakon što napustim ovo mjesto.
Bilo mi je žao što tako malo žena ovdje govori engleski, kad bih slušala sve razgovore koje bi moj muž vodio sa drugim hadžijama iz raznih dijelova svijeta, željela sam da i ja razmijenim iskustva i misli sa ženama koje su bile toliko različite od mene, toliko mi je bilo zanimljivo kako izgledaju, kako se oblače i na koji način ibadete, ali nažalost samo par puta sam uspjela ostvariti komunikaciju. Većinom bi mi prilazile žene dok učim Kur'an i počele bi mi pričati nešto na arapskom i nikako im nije bilo jasno kako ih ne razumijem, a eto čitam Kur'an na arapskom. U sjećanju mi je ostao jedan divan razgovor sa ženom iz Bangladeša, koja je imala tako lijepe manire i savršen engleski, te jedan sa Ruskinjom na miksu ruskog, bosanskog i engleskog jezika.
Jednu noć sam uspjela klanjati vani u jednom dijelu koji otvore tek pred sam namaz pa ako se nađeš tu u tom trenutku i ako imaš dovoljno sreće, stražari će te upustiti unutra. Bilo mi je tako lijepo jer je imam učio nestvarno lijepo i jer me podsjetilo na namaze na otvorenom, npr. u Begovoj džamiji ljeti, kada velika količina ljudi istovremeno veliča jednog Gospodara i shvatila sam važnost i snagu velikog džemata, pomislila sam da je jedan od razloga zašto je namaz ovdje toliko vrijedniji i ta količina ljudi koji se nalaze na istom mjestu sa samo jednom namjerom. Naredni dani su prolazili u iščekivanju Arefata, jer je Poslanik a.s. rekao: Hadž je Arefat. Dakle hadž počinje onog trenutka kad se zapravo udaljimo od Kabe i boravimo istovremeno na tom drugom mjestu sa svim drugim ljudima koji su došli na hadž…
Eh…Kabul da ti bude…Nisam se ovako isplakala ima vremena ni čežnju veću osjetila da zijaretim Mekku i Medinu. Amin, ja Rabbi…❤
Amin, molim Allaha dž.š. da te pozove u najbolje vrijeme za tebe i da uskoro čitamo retke tvojih promišljanja s najljepših mjesta
Amin ?