napravila neki zdravi slatkiš, ali toliko ukusan, haos. I otišlo odmah pola, većinu ja sredila. Sutradan dok sam bila sama kući malo po malo ode i druga polovina. Opet će me muž ružiti da pretjerujem, pa kako mu nisam ostavila malo, itd. i ja šta ću, na brzinu napravim novi i pojedem pola.
magistrirala. kad mi je muž doktorirao prije 5 godina iskoristila sam onaj fazon žene nekog nobelovca i rekla mu ok doktore, molim te iznesi sad ovo smeće. vjerovatno bih to i zaboravila da on meni nije isti dan rekao magistrice haj operi ovo dijete, usralo se. To poprilično sumira sav značaj tih zadnjih 10 godina…
čekajući trećeg raubera.
Preživjeli smo. Neka me niko ništa ne pita. Bajram šerif mubarek olsun.?
Sjetih se onih svojih ramazanskih dnevnika od prije koju godinu. Brojala sam proučene džuzeve u toku dana, preukusna nova isprobana jela za iftar, nafila namaze i ibadete i dobra djela. Sada brojim minute koliko sam uspjela odspavati i broj presvučenih pelena. Jutros se omrsila jer sam mislila da ću se srušiti. Nosala svu noć, ninala,…
Naumpade mi nešto onaj moj serijal koji sam pisala o poslovima, žaleći se sve kako je teži posao od težeg, kakve sam imala probleme i teškoće i kako sam bila umorna i kako bih od umora zaspala čim se dokopam kauča. Čini mi se, da sam i u rudniku nekad kopala ne bi bilo težeg…
Zanimljivo mi vidjeti kad neko proziva nekog starog blogera da ga nema odavno, da im fali i tako. A meni naumpade da mi fale objave i komentari teoretičara, pa hoću to da ostavim ovdje. Nedavno dok sam pisala svoju seriju postova naumpalo mi je kad sam čitala njegov post o obavljenom hadžu i pomislila i…
“Namirim” jedno dijete, uspavam drugo, potkuham hljeb i haj reko da sjednem malo dok se ne bacim na naredni zadatak, imam 10-15 minuta dok se ne probudi, svaki tren mira je dragocjen. Tako uđoh na Blogger, vidjeh kao neku dramu i krenem čitati komentare ko, šta, kome… čitam, čitam, čitam… and then it hit me….
Nekoliko dana pred Bajram je nastao haos u Mekki, baš kad bih mislila da više ne može stati niti jedan čovjek, vidjela bih nove autobuse kako pristižu i istovaraju kofere. Kada se nađeš na nekom uzvišenju ili višem spratu, možeš vidjeti rijeke ljudi kako hodaju u raznim pravcima, djelovalo je poput nekog ogromnog mravinjaka. Autobusi…
Cijeli put do Mekke sam preplakala. Više nisam znala da li plačem jer smo napustili Medinu, jer nisam vjerovala da se ovo dešava ili zbog težine svih emocija koje su nas pritiskale, ali u jednom trenutku sam se i ljutila na sebe zbog nemogućnosti da se bolje iskontrolišem i smetalo mi je zašto toliko plačem….