Naumpade mi nešto onaj moj serijal koji sam pisala o poslovima, žaleći se sve kako je teži posao od težeg, kakve sam imala probleme i teškoće i kako sam bila umorna i kako bih od umora zaspala čim se dokopam kauča. Čini mi se, da sam i u rudniku nekad kopala ne bi bilo težeg…
Zanimljivo mi vidjeti kad neko proziva nekog starog blogera da ga nema odavno, da im fali i tako. A meni naumpade da mi fale objave i komentari teoretičara, pa hoću to da ostavim ovdje. Nedavno dok sam pisala svoju seriju postova naumpalo mi je kad sam čitala njegov post o obavljenom hadžu i pomislila i…
“Namirim” jedno dijete, uspavam drugo, potkuham hljeb i haj reko da sjednem malo dok se ne bacim na naredni zadatak, imam 10-15 minuta dok se ne probudi, svaki tren mira je dragocjen. Tako uđoh na Blogger, vidjeh kao neku dramu i krenem čitati komentare ko, šta, kome… čitam, čitam, čitam… and then it hit me….
Nekoliko dana pred Bajram je nastao haos u Mekki, baš kad bih mislila da više ne može stati niti jedan čovjek, vidjela bih nove autobuse kako pristižu i istovaraju kofere. Kada se nađeš na nekom uzvišenju ili višem spratu, možeš vidjeti rijeke ljudi kako hodaju u raznim pravcima, djelovalo je poput nekog ogromnog mravinjaka. Autobusi…
Cijeli put do Mekke sam preplakala. Više nisam znala da li plačem jer smo napustili Medinu, jer nisam vjerovala da se ovo dešava ili zbog težine svih emocija koje su nas pritiskale, ali u jednom trenutku sam se i ljutila na sebe zbog nemogućnosti da se bolje iskontrolišem i smetalo mi je zašto toliko plačem….
Rečeno nam je da će nam biti organizovan grupni odlazak u Revdu. Ta nas je vijest jako obradovala, budući da smo slušali kako, i kad uspiješ nekako ući tamo, gomila te samo pronese kroz taj prostor, niti šta vidiš niti uspiješ shvatiti, dok shvatiš gdje si bio, već si daleko van tog prostora. Jedan od…
Narednih dana su nas pozvali i rekli da nam je put odobren. U nekom trenutku je donesena odluka da ipak mogu putovati sve vakcine, pa tako i ova naša, provjerili su još jednom sa njihovim uredom i dobili potvrdu da zaista možemo dobiti vizu. I dobismo je. Dobili smo vizu i svu papirologiju i eto,…
Prošlo je oko 3 mjeseca od jedne od najvažnijih stvari koja mi se dogodila u životu. Htjela sam to sve zapisati na neki papir, ali kako sam odavno zaboravila pisati po papiru (nedavno sam na nekom predavanju, dok sam zapisivala, tačno zastajkivala da se prisjetim kako dalje da radim olovkom!), bolje da to otkucam ovdje…
Oduvijek sam, odrastajući, znala toliko uspješnih žena, produktivnih, anksioznih, uplašenih, izvinjavajućih. Ali tako malo onih opuštenih. Koje prioritetizuju zadovoljstvo i igru, koje sebi daju bezuslovnu dozvolu za opuštanjem, bez osjećaja krivice, bez potrebe za izvinjavanjem ili potrebe da to zasluže. Ranije nikada nisam mogla ni zamisliti da ću živjeti ovakvim životom. Da ću željeti to….
oni favoriti, kako da nađem ljude koje bih da čitam, a da ne moram pretraživati sto godina? Neke sam baš poželjela. p.s. đe ste, kako ste. 🙂