beats by dre cheap

But first, let me write a post

Ovo je prvi dan u nekoliko posljednjih mjeseci da sam kod kuće. Neobično je (lijepo). Ustala sam na sabah, pa sam isplanirala prvo oprati haljine koje su preko noći stajale u Vanishu. Obukla sam bijelo baš na dan kad je pala kiša, ruke su mi otpale dok sam iščistila sve kapi sa haljine. Onda sam pospremila sobu, okupala se, napravila frizuru i skuhala kafu, kontam taman dok mama ustane. Onda smo popile kafu uz čokoladu i isplanirale šta ćemo danas. Pita me šta sam ja isplanirala, kažem da nisam ništa, žena se u čudu našla.  Zove babo, kaže Otkud ti kod kuće, zar nisi na nekoj Treskavici ili nešto?

Vrijeme je idealno za jednu generalku po kući, pa do sad završih sve i leškarim na kauču i kontam: Ovo je onaj osjećaj koji bi me uhvatio na planini svake subote, kad pomislim A mogla sam sad ko čovjek ležati kod kuće, umjesto da se patim po ovim stijenama. Nedostaje mi planina, nisam bila otkako sam se polomila onda.

Svakako mi je toliko trebao odmor da nisam ni bila svjesna. Jedva sam se ja sinoć odvukla do kreveta, nisam više ni sama svjesna koliko sam umorna. Sad sjedoh da dovršim poslove za ovu sedmicu i odmor formalno može da počne; sinoć me čuvar istjerao s posla, kaže: Hajde bona, imam i ja ženu i djecu. Nisam ništa stigla pozavršavati, između ostalog jer sam na pauzi odletjela na razgovor sa posao. Ovo je drugi krug i još ću ovu priliku ispratiti dokle budem išla i ako i ne bude ništa od toga, malo ću odmoriti od konkursa, dosadilo mi je.

Jutros dok smo pile kafu se čula strašna dernjava u dvorištu kuće ispod, neko dijete je galamilo na sav glas; sve što kaže ne govori normalnim tonom, već galami što više može. Mama reče da je poranio jutros, obično počne oko 9. Komšinici vikendom dolazi unuk. I tako je naučen da non-stop galami i psuje čega se već može sjetiti, ne štedeći ni božije ime. Zgroženo zatvaram balkonska vrata da ga ne slušam, a mama mi priča o sinu bratovog prijatelja koji je dolazio jučer i koji je vršnjak ovog trogodišnjeg djeteta ispod. Kaže mama malo ga propitivala neke stvari i on joj ispriča kako zna skoro cijeli posljednji džuz napamet. Meni naumpade ono Dijete se odgaja dvadeset godina prije njegovog rođenja i pomislih kako, unatoč svoj teškoći odgoja djeteta u ovo vrijeme, jedva čekam da se uhvatim u koštac s tim izazovom odgoja Insana.

A neki dan su nas posjetili rođaci sa troje djece, od kojih najstarija ima 5 godina. Kao prave turiste smo ih morali voditi po čaršiji, odvesti na ćevape i slikati pored Sebilja. Djeca trče okolo, bježe, jedno gura kolica toliko da samo što ne ispadne onaj maksum iz njih, a drugo sjelo u kolica i odgurnu se dolje niz ulicu, pa umažu sladoledom i sebe i sve oko sebe, pa prosipaju jogurt, pa hoće da vide ono, pa hoće da idu tamo, pa neće ovamo, pa dok njih nahraniš, nemaš kad ni probati svoje jelo, dok jedno natjeraš da uđe u auto, ono drugo već izašlo i ode svojim putem, ono treće plače jer je tek sad ogladnjelo, nije htjelo jesti kad je trebalo, helem, mi smo došli kući i brat se samo bacio u fotelju i kaže: Neću da se griješim i komentarišem, ali... ali... Pa jesil ti vidjela one djece?

- Jesam! Jedva čekam da i ja sve isto onako!

Apsolviram na sebi
http://pragmatizam.blogger.ba
12/08/2017 14:03