15.11.2017.

Eustahije Brzić

Jutros sam zatekla kolegicu samu u kancelariji i čudim se zašto nije sa ostalima na kafi, a to sam saznala malo kasnije. Kada su se svi vratili, onda je rekla da mi odemo na kafu. I ja naivno pričam o nekim nevažnim stvarima već 20 minuta, kada je ona rekla da mi ima nešto za reći i pitala me da li se osjećam malo pogubljeno, kako i njoj djelujem.

Oh neeee, slijedi Razgovor. Razgovor koji uvijek imam na početku nekog posla. Jučer sam napravila dvije greške za koje sam bila opomenuta. Ne tačno mojom nepažnjom, to su zapravo bile proslijeđene greške od kolega, ali ni ja ih nisam primijetila niti ispravila. I ovo je tačno moralo da se desi. Meni je toliki srklet kontrolisati stvari iznova i raditi ih sporo, pa imam potrebu sve završiti što prije. Ne da bih se riješila posla, već mi je dosadno raditi nešto dugo i sporo. Pa uz svu moju mirnoću, to sve skupa sigurno djeluje pogubljeno i nezainteresovano. Na prošlom poslu sam isto zamalo dobila otkaz poslije mjesec dana zbog konstantnih grešaka, djelovala sam totalno nesposobno. Posao koji je jako težak odradim 100% tačno i precizno i onda zeznem neki glupi izvještaj na kraju dana, koji može uraditi bez greške i malo dijete.

I onda moram da ulažem veliki napor da budem sporija i da obraćam pažnju. Ona je to sve meni fino obrazložila, kako nema potrebe za brzinom niti pritiskom, kako je ona inače jako spora i temeljita, kako mrzi da joj se spočitavaju greške, kako će morati poslije mjesec dana podnijeti izvještaj i našem direktoru i regionalnom i svjetskom, kako moram za mjesec dana biti potpuno samostalna, bez da me iko kontroliše, itd. I sve je to svakako istina i na neki način sam joj zahvalna na toj bukvici. A s druge strane me mrzi što u poslu imam taj dio koji nikako ne odgovara mojoj ličnosti, posebno te neke šablone. U svakom slučaju, ako želim zadržati svoj najbolji do sada posao, morat ću se promijeniti i fokusirati, ali nisam sigurna koliko ću to uspjeti. A u početku nekako svako samo snima da li griješiš i šta radiš; kad si u nečemu duže vremena imaš puno više pravo na greške i propuste, ali u početku ti moraš biti apsolutno savršena osoba za tu poziciju. Kod promjene posla me najviše nervira što oni koji su duže tu od tebe uvijek sebi daju za pravo da te kontrolišu i prate. S druge strane, mislim da imam sreće na ovakvoj kolegici. Ona to baš fino upakuje i pazi kako sa mnom komunicira. Samo se nadam da je iskrena i da je sve zaista tako kako trenutno djeluje. Jer nakon svega sam postala toliko oprezna prema ljudima i prema svemu što u početku djeluje tako lijepo i dobro. Ili, što bi jedan moj profesor rekao: Kada kažeš za sebe da si naivan, od tog trenutka više nisi.

Pa, vidjet ćemo šta će biti za mjesec dana, senzori za pažnju i temeljitost uključeni sad! U svakom slučaju, veliki skok iz komfort zone.


Noviji postovi | Stariji postovi