03.10.2018.

Jesenja doza motivacije ♡

Nedavno je bila ponovo neka proslava u firmi i opet smo se skoro svi okupili. Nije baš da mi se ide na ta dešavanja, jer svi većinom idu zbog besplatnog pića i da se nešto glupiraju, a ja mrzim te stvari, već odem jer imam očekivanja da bi se nešto drugo dobro moglo desiti.

I tako je bilo i ovog puta, isplatilo se putovati preko devet sati i trpjeti ta glupiranja radi par trenutaka koje sam imala.

Tokom devetosatne vožnje sa direktorom i kolegicom mentoricom uspjeli smo se dodatno povezati na nekoliko nivoa, vodili smo neke kvalitetne razgovore i još se bolje upoznali. Znači mi svaki trenutak s njima, uvijek saznam ili nešto dodatno o poslu ili se uspijemo još malo zbližiti. Iznenade me tako nekim komentarima i mišljenjima o meni, koji im izlete, a nisam znala da ih imaju, pa se malo istopim svaki put. To su oni ljudi koji će ti rijetko kad reći neku pohvalu lično ili se truditi da ti se svide. Ali čekaju da ti vide leđa i onda pred drugima ospu pohvale.

Stigli smo na predivan otok i u neki luksuzni hotel pored mora i prvu noć smo proveli u razgovorima pored bazena. Kasnije sam još malo šetala pored mora i uživala u leptirima u sebi od nekog zadovoljstva i zahvalnosti.

A taj hotel je toliko bio luksuzan da sam se na večeri jednostavno izgubila jer nisam znala šta bih uzela od svega toga što se nudilo. Ja stvarno ovako nisam željna toga niti imam neku želju da imam toliko mnogo izbora i da nešto biram, ali u ovim situacijama uživam u osjećaju Alise u zemlji čuda dok živim život tih nekih drugih ljudi kojima je to standard i dok moram da sačekam da oni prvi nešto počnu jesti, jer ne znam kako se to uopšte jede.

I budem samo zadovoljna i smiješim se, a uvijek se sjetim riječi svoje mualime hafize, dok smo radili obradu jedne sure i koliko me uvijek dotaknu te riječi.



"To vam je nagrada; vaš trud je dostojan blagodarnosti!" Ima li vjernika kojeg ove riječi neće pogoditi i učiniti mu vrijednim svaki napor?

Sljedeće jutro su već stigli svi ostali. Onda smo išli na dvosatnu vožnju brodom i tu već počelo njihovo partijanje. Ja sam većinom sjedila na kraju broda i udisala more. Onda smo par sati imali neki zanimljivi team building, pravili smo brodice od kartona, letvica, selotejpa, stretch folije i još nekih sitnica, pa je u njih morala stati jedna osoba i veslati do cilja po vodi i onda smo se trkali. Bilo je prezabavno. Naravno, svi su se na plaži malo raskomotili, pa su oni slobodniji dolazili i u čudu me pitali kako to da mi nije vruće.

- Ko kaže da mi nije vruće?
- A vruće ti je???
- Pa naravno da mi je vruće, kad je svima vruće, zašto ne bi bilo i meni?
- Ah, pa... logično... da


S njima uvijek doživljavam one najosnovnije predrasude, pojma oni nemaju ni o čemu, niti ih to nešto dotiče. To meni i odgovara, samo onda moram tako često da objašnjavam zašto ne pijem alkohol i slične stvari za koje je skoro nepojmljivo da ih neko ne razumije. Ali eto, ne bude mi mrsko.

Onda smo u povratku ponovo imali tu vožnju brodom i meni se više nije dalo da ih slušam, većina je bila na palubi i pjevala, a ja sam ušla sa manjinom unutar broda. A s nama su na tu proslavu došla 3 neka lika iz top menadžmenta firme, koji su čak iznad ovog mog šefa Japanca. I sve što sam znala je da su iz Europe i da s njima priča samo ovaj Japanac i još par direktora iz višeg menadžmenta. Sjedila sam u ćošku neke sećije i jela grožđe kada je jedan od njih rekao „Hi“.

Nasmiješila sam se i otpozdravila, a onda je prišao da se upozna i pitao može li sjesti pored mene. Onda je došao i ovaj drugi i počeli smo nekakav razgovor koji je trajao cijelom vožnjom. Isprva nisam mogla da vjerujem, ali kasnije sam uvidjela koliko su to prirodni ljudi i koliko im njihova funkcija ništa ne predstavlja. Zapravo sam im bila interesantna i htjeli su saznati nešto više o meni i kako ja to radim.

Jedan od direktora je prišao na početku i rekao im: Šta radite ovdje? Idemo gore, hrana je gore, muzika je gore, pjesma je gore, svi su gore!

A on im je odgovorio sa smijehom: Da, ali ona je ovdje.

Počeli smo o poslu, a usput su me ispitali bukvalno sve o mom privatnom životu, te o mom viđenju moje zemlje, naroda, posla, budućnosti u ovoj zemlji, šta ja radim da promijenim stanje i kako predviđam situaciju nakon izbora i u narednim godinama. A ja sam toliko željna tih razgovora da je to teško opisati, kad počnem pričati o nekim svojim vizijama ljudima koje znam, vidim da bi većina njih rado zakolutala očima i rekla mi da ne lupetam bezveze, ali ovdje sam tačno mogla vidjeti koliko osjećaju to što pokušavam prenijeti. I tako sam se ja zadala i pričala svim srcem, skroz sam se otvorila, a i oni su isto i toliko smo se predobro ispričali da sam poželjela da to traje još danima uzastopno. Japanac se bio zabrinuo gdje su jer im je on domaćin, pa nam se u pola razgovora i on pridružio i tako sam jedva uspijevala da ispričam sve što pokušavam od treme zbog takvog društva i zbog mog patetičnog engleskog koji me podobro ograničavao.

Na kraju su rekli da mi žele sreću u svemu što pokušavam i da vjeruju da ću ispuniti sve svoje vizije koje imam u vezi svoje i budućnosti svoje zemlje. Dijelili smo istu vjeru u neki bolji svijet, iako su oni uspješni i bogati menadžeri velike kompanije, a ja... to što jesam. Još su rekli da obavezno moram smisliti neki dobar razlog zašto bi oni došli u našu podružnicu u Sarajevu, jer nas bez dobrog poslovnog razloga ne mogu posjetiti, a toliko bi voljeli.

Bila sam strašno motivisana i inspirisana time i pomislih da se zbog toga sve ovo i isplatilo. Onda smo navečer imali tu neku proslavu, pa su poslije večere organizovali noćnu vožnju brodom do drugog otoka gdje će se nastaviti partijanje. Svi ovi moji su se vratili u hotel, a ja pomislih da bi možda moglo biti još nečega i odlučih da krenem.

Pokajala sam se čim sam ušla na brod, jer sam se smrzavala i vidjeh da je glavni cilj bio još zabave i glupiranja i pomislih da je bolje bilo kvalitetno se naspavati. I zaista, prvih pola sata sam sjedila u nekom lounge baru i nisam znala šta ću sa sobom jer sam bila totalni outsider, ali onda primjetih da je Japanac završio sa razgovorom sa ovom grupom ljudi i brzinski šmugnuh na balkon i izdvojih se. Kao što sam i mislila, nije mu trebalo duže od 10 sekundi da odluči da provjeri zašto sam tu sama i da me upita kako sam.

Započeh razgovor time da sam mu zaboravila reći nešto važno, a to je koliko sam zahvalna na ovoj prilici koju sam dobila da i dalje radim u ovoj organizaciji i među ovim ljudima i ovaj posao i da sam svjesna da uslovi za zapošljavanje nisu bili baš optimalni pa stoga još više cijenim njihov trud da me zadrže. I zaista sam to mislila dok sam nekako pokušavala ubosti sve te riječi koje će dočarati moju veliku zahvalnost.

A on, kao pravi Japanac koji jako voli zahvaljivanje, poče da se zahvaljuje meni što sam tu i što radim za njih i onda me upita kako to da toliko volim ovaj posao, u čemu je moja tajna.

To je jedno od top pitanja koje volim dobiti, pa se počeh razbacivati silnim razlozima radi kojih je tolika moja radost zbog ove prilike. On predloži da uđemo unutra i sjednemo i znala sam da je ovo to zbog čega sam došla ovdje.

Sjeli smo i onda je počelo. Pričali smo o Japanu, pa još o Japanu, pa kako Japan pomaže našoj zemlji i onda je on insistirao da osmislim neki plan novih aktivnosti koje mogu pokrenuti u našoj državi, osim čiste finansijske pomoći. Kada sam ja ponovo počela bombardovanje svojim vizijama i idejama, u jednom trenutku sam pomislila da ponovo pretjerujem i da moje buržujske misli ne interesuju nikoga, posebno ne ovog tipa, nekog Japanca kome jedna Ja ovdje nešto pričam... Sve dok nisam u odgovoru na njegovo pitanje šta ja radim za druge ljude objasnila da to nije ništa veliko i da radim većinom neke sitnice, ali da vjerujem da i to što opremimo samo jedno dijete za školu sa stvarima koje inače ne bi moglo dobiti i ulijemo mu nadu da će svojim trudom i radom promijeniti budućnost, svoju i još nečiju i da će imati utjecaj i da dobije želju da i on sutra pomogne nekome drugom ima svoju važnost, te da svijet mijenjamo promjenom svijeta jedne male osobe. Tada sam vidjela suze u njegovim očima i onda je okrenuo glavu u stranu i samo potvrdno klimao. A meni se isto tlo malo pomjerilo. Onda me je kolegica zovnula da idemo nazad i otišla sam uz obećanje da ću razmisliti o tim idejama šta možemo uraditi. Još mi je rekao da se nada da se neću zadržati na trenutnom opisu poslova, već da ću vremenom napredovati i rasti u poslu skupa sa firmom.

Ta energija i inspiracija me drži i danas i držat će me još sedmicama. Tako je dobro potrefiti sebi slične ljude i povezati naše različitosti. Samo se otvoriš i pružiš sebe i uvidiš kako je lijepo biti živo biće i biti među ljudima. Neću prestati vjerovati u to, obećavam sebi.


Noviji postovi | Stariji postovi