11.10.2017.

A može li nešto komplikovano?

Ne mogu ništa ovih dana završiti iz prve, to je najveći problem, nije problem previše obaveza. Ja sve fino isplaniram, međutim to krene u drugom smjeru i pravim barem dupli posao.

Nova djevojka je toliko usporena da mi je strašan napor truditi se biti strpljiva. Već je druga sedmica pri kraju, a nema značajnog napretka u radu. Ali to nije moja briga, zaista sam dala svoj maksimum da joj prenesem što više znanja o poslu. Moram nju gledati po cijeli dan kako radi stvari 5x sporije i onda ostati na kraju da završim ono što je ostalo. Ali nije baš zainteresovana + malo je ters, bit će zanimljivo gledati taj sukob titana do kojeg će vjerujem doći kad-tad, šteta što neću biti tu da vidim.

Svaki dan se sve više priča o tome da idem, iako izbjegavam tu temu max. Izgleda mi malo forsirano pričati o tome već mjesec dana, kad nije ništa toliko važno, odlazili su i puno važniji i bolji od mene, pa nema potrebe da se diže prašina. Ali ljudi iskreno govore da im je jako žao, pa to opet dosta znači, nakon svega. I meni je žao nekih stvari i ljudi, naravno. Ali to je to, još dva dana. Već sam i pripremila torte i sve, samo još da proteknu dani.

Dok sam pripremila papire za upis u novu godinu, sva sam se spetljala. Danas konačno uspijem objasniti studentskoj službi šta je problem i zaključak je da sam ja "jedinstven slučaj", koji prvi put upisuje petu godinu, svi drugi obnavljaju, a smjer je ukinut, pa ne znaju šta će sa mnom. Na kraju sam u zadnji tren odabrala neke predmete sa drugih smjerova i pristali su da me upišu. Kad sam iskeširala onoliki novac za upis danas, tačno mi nije bilo dobro. Ali to je posljednji put, hvala Bogu. Odabrala sam neke informatičke predmete, činilo mi se kao zanimljiva kombinacija sa ovim dosadašnjim, pa vidjet ćemo na šta će izaći. A morala sam platiti neki glupi trošak, koji uopšte ne koristimo i za to ću da se žalim dekanu da mi vrate pare.

Dodatno, nedavno što smo nekako sakupili novac da kupimo drva za par socijalno ugroženih porodica i sve se činilo kao jedina stvar koja će se normalno završiti. Jedva smo našli da iko prodaje drva i da ih može isporučiti, ali šta god smo na kraju pitali čovjeka - može. Može li toliko metara, tu i tada, da platimo kad dođemo - sve može. Spremili se taj dan, krenuli, imali udes usput, slupali auto, zamijenili auto, nastavili put, platili drva, kaže čovjek nema više, morate čekati. Drž', ne daj, drva nema, mogu biti za dva dana. Hajd dobro. Odemo da obavijestimo porodice i obiđemo i ostanemo ukopani pred količinom te sirotinje na jednom mjestu. Ne znaš jel ti više žao one djece, ili one majke što devera s njima i gleda ih takve, jedno bolesno, drugo malo, treće pokušava nekako pomoći koliko može, a svi veseli i puni čilosti. Pa grle i one teke i olovke, a kamoli slatkiše i hranu koju dobiju. Pa ne možeš sebi da dođeš od prizora. Helem, čovjek slaže da će dovući i sutra i prekosutra i jedva uspiješ istjerati da ispoštuje dogovor. Onda me zovu na posao doslovno svake minute, došla drva, ali sva truhla i neiskoristiva. Pa Bože, ima li iko pošten? Onda ganjaj opet gazdu da to vrati i isporuči normalna ili da vrati pare. Ali on se neće ni javiti, a kamoli da šta riješiš. A ko će sad opet ići u ta sela da pregovara... Ma ne znaš može li gore ikako, sad zovem tu studentsku, sad gazdu, u pauzama između poziva na poslu i tih žena koje se nimalo ne suzdržavaju, nemaju one osjećaja jesil ti na poslu i kakav si, obećao si drva, sad ispuni obećanje.

Obećala prijateljici da ćemo na putovanje čim završim otkazni rok, a kako ona nije u mogućnosti, ja moram isplanirati gdje ćemo i kako. Ne uspijevam već danima ni da pogledam, a šta god mi i naumpadne da predložim ili je skupo ili neizvodivo ili joj se ne dopada i onda mi i pomisao na odmor dođe kao kazna.

Ne znam, sve se nešto sastalo i pritislo, ne znaš šta bi prije, opet spavam po 4, 5 sati, ali opet sam tako dobro, hvala Bogu... Sve je ipak tako dobar osjećaj. U jednom danu smo imali i taj udes i razočaranje i zamor, da pored svog truda, ništa ne ide kako treba. Već je bio mrak kada smo sišli s ceste i krenuli ka centru onako izmučeni i pregladni, kad nam je naumpalo hajmo kod Kule. :D I svi u glas: E hajmo! i fakat odemo da se nagradimo finom večerom. I odem gore u neku sobu da klanjam, dok mi se spremi teletina :D i stanem i skontam da ne znam gdje da se okrenem, a nemam aplikacije na telefonu... I vrtila se malo tamo-vamo, kontam kako ću i onda mi samo naumpadne - A Allahov je istok i zapad; kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna.

I to je otprilike poenta svega što sam htjela reći. Tada sam pomislila koliko sam sretna i kako je to lijepo. I osjetim strašnu zahvalnost na svakoj sekundi svakog dana.


Noviji postovi | Stariji postovi