20.09.2017.

Ma dobro je...

Ljudi znaju biti tako naporni sa tim svojim očekivanjima. Dok sam svako malo nekome morala saopštiti da napuštam posao, odmah sam morala i odgovarati na pitanja: Našla si nešto bolje, zar ne?

Kad bih rekla da nisam, malo bi nageli glavu u stranu i sažaljivo me ohrabrivali sa frazom: Ma biće nešto...

Uzalud je objašnjavati da je zaista u redu ako ne nađem odmah posao, da ne želim da me stavljaju u svoje kalupe uspješne osobe po tome da li trenutno imaš posao. Stalno moram s ljudima da se raspravljam oko njihove definicije uspjeha da si dobar ako si završio fakultet (na vrijeme i sa dobrim ocjenama), ako imaš posao, ako si u braku ili planiraš uskoro stupiti, itd. To je tvoja definicija uspjeha, nije opšta i prestani mi je nametati. Ja težim nečemu potpuno drugom u životu, to sve su samo usputne radnje, na putu ka vječnome cilju...

Nedavno sam bila u jednom povratničkom mjestu, odnijeli smo neke donacije. Između ostalog, bila je jedna porodica sa sedmero djece, žive na nekom brdu i bave se poljoprivredom i stočarstvom, bez ikakvih drugih prihoda. Bošnjaci tamo ne mogu naći posao godinama i izgubili su nadu da će ga ikada naći u tom gradu. Nakon što smo predali djeci poklone, upitali smo tog čovjeka šta mu je najpotrebnije, kako bismo pokušali to obezbijediti.

Tako su izgledali, da sam na prvu pomislila da je riječ o Romima. Bili su čisti, ali vrlo skromno obučeni, djeca su čuvala stoku, a žene su završavale neke svoje poslove. Djeca su toliko stidna, da nisu u stanju odgovoriti na neko najobičnije pitanje od stida. Nisu nas mogli pustiti u kuću, po mom dojmu jer ih je bilo stid njihove bijede, (čovjek je pitao ženu: Nećeš ih valjda uvesti u kuću?), pa smo sjedili vani.

On nam je samo odgovorio: Ne treba nam ništa. Dobro je, hvala Bogu. Ova godina nas je malo izdala, ali opet, dobro je.

To me je uzdrmalo iz temelja. Dobro je? Tada sam pomislila - To je uspjeh. Bože...

E tako ja evo već osmi dan odgovaram na pitanja ranim jutrom: Ima li šta???

- Oh... pa nema. Ali u redu je, zaista! U redu je ako ne nađem odmah posao!

Vozila sam se kući i razmišljala kako je lijepo izaći na vrijeme, toliko toga sada stižem više nego ranije. A kako će tek biti kada budem imala toliko slobodnih dana! Nizala sam u mislima razne ideje, sve ću da obiđem: frizera, stomatologa, da provjerim nalaze, otići ću na masažu, otići ću na bazen, ići ću na planinu i radnim danom, kuhat ću ručak svaki dan, mogu na neki kurs i preko dana, mogu normalno spremiti ispite, mogu odspavati preko dana!; mogu voziti bicikl, oh Bože, sad mogu toliko toga! Pa to je sjajno! Uplatila sam i utrku u Zagrebu i isplanirala put.

Bila sam na 30-tak sekundi od kuće, kad je zazvonio telefon i, iako nisam imala spremljen broj, prepoznala sam ga. Povučem ručnu i izađem iz auta odgovarajući na poziv, a žena mi nešto zbrza da nisam ništa razumjela.

 Baš sam joj htjela reći da mi sve to ponovi, jer ne uspijevam povezati, kada sam razaznala: Tako da smo se mi odlučili za vas, čestitamo! Sada ću Vam pročitati uslove rada, a Vi recite da li Vam to odgovara. OK?
- OK...

Pitala me je da li mi odgovara početna plata koja je viša od moje trenutne, rekla sam: Pa naravno da odgovara, to je sjajno!

-  Na to naravno imate i topli obrok i plaćen prevoz. Pričala je dalje i dalje, a meni već nije bilo dobro, nisam znala šta da kažem. Na kraju smo se dogovorile oko početka rada i ja sam ostala još neko vrijeme na cesti odmahujući u nevjerici. Moji nisu mogli da vjeruju, samo su prokomentarisali: Ma ti stvarno nisi normalna...

Ni ja sama sebi ne vjerujem. Nemam ni dana iskustva u toj branši, to mi je nešto sasvim novo, ali očito sam ih ubijedila da je moja želja da to naučim i radim veća i bolja od nečijeg dobrog iskustva.

Što bi rekao onaj svjedok: Što je najgore, niko mi ba ne vjeruje. Svi misle da sam prvo našla posao, a tek sad priznala.

Nemate vi pojma braćo draga...

Stariji postovi