18.03.2020.

el-Vedûd

15 dana nakon što sam prestala raditi, imala sam već 30 prijava na posao. Većinu na otvorene konkurse, poneku samoinicijativnu. Ubrzo sam dobila jednu odbijenicu i jedan poziv na razgovor. Nisam znala ni od koga je, u oglasu nije pisalo ko je u pitanju. Odem ja, obavim razgovor sa HR-om i generalnim direktorom. Izgledalo mi je da smo se skoro i dogovorili, ja njima odgovaram, sve što sam radila i što znam raditi, baš im to i treba, a i meni odgovara posao, koja stepenica više u odnosu na dosadašnje poslove, bila bih dio srednjeg menadžmenta, imala bih i svog asistenta haha i raspon poslova bi bio malo veći od onoga što sam do sada imala priliku raditi. Idealno za nastaviti razvijati se u tom smjeru, reklo bi se. Baš sam bila sretna i oduševljena nakon tog razgovora, navečer sam sva entuzijastična prepričala mužu tog razgovora. I baš kad sam sve ispričala, sinu mi: Hej, pa zar oni ne preprodaju i svinjetinu i alkohol, između ostalog?

Ni na kraj pameti! Mislila se dan-dva ima li kakvih varijanti da se to izbjegne, možda ako bude u drugom odjelu, a ne mom, možda ako ovo, možda ono i onda skontam nema ništa od toga i batalim. Pa prijavila sam se na toliko oglasa, svakome odgovaram ili taman kako traže ili više nego taman, pa biće poziva, neću znati šta ću s njima.

Od tada, nijednog više poziva niti maila. N i j e d n o g. Nisam mogla da vjerujem, provjeravala jesam li dobar broj telefona upisala. Aplicirala sam još neko vrijeme, tražila i onda odustala, nije više bilo smisla. Ostat ću kući, pisati tezu i čitati „Prve tri godine života“.

Tek sad kako ne radim shvatam da nemam nikakvog pritiska niti nezadovoljstva i koliko baš i nisam bila sretna u zadnje vrijeme na poslu. Čak mi više nije ni žao što nisam tu, a bilo mi je žao. I nije mi uopšte dosadno, naprotiv, ne znam ni kako mi prođe vrijeme, iako se ne bavim ničim posebno interesantnim. Većinom malo dovodim u red neke sitnice u stanu, testiram kuhanje zdrave hrane i šetam. Što bi rekla jedna moja prijateljica: Znaš kako je dobro kod kuće!

Koji je hajr bio u prestanku rada, saznala sam jučer kad mi je dr rekla da mi je sreća da ne radim. I da ne smijem raditi apsolutno ništa. Toliko me je isprepadala da mi je sad neugodan svaki moj pokret, imam osjećaj da sam tako lomljiva i da mi je najbolje da ležim i ne mrdam. Sad me tek boli ono što mi je rekla da će me vjerovatno boljeti, a što do sada nije. Naravno mogu zaboraviti na duge šetnje, pospremanje kuće, a yogu da ni ne spominjem, uspjela sam otići na samo prvi trening. Trebam nabaviti treću bočicu tableta i što više mirovati.

Sinoć sam malo bila neraspoložena zbog svih tih nekih pojava s kojima se moraš nositi i osjećala sam se toliko puna neke teškoće. On me je pokušavao popraviti na sve načine, da bi se na kraju našalio sa: Pa nije fer da budeš neraspoložena, samo se sjeti da imaš Mene.

A ja sam istog trenutka pomislila koliko je to istina. Neki dan smo obilježili 6 mjeseci zajedničkog života. Kada bih trebala odabrati jedan najbolji dan, ne znam koji bi to bio. Da li prvi dan, kada sam nekoliko puta plakala od sreće na pomisao da počinjemo i na sve dove koje su nam ljudi upućivali. Da li drugi i treći do peti dan na najljepšem putovanju do sada, da li svaki naredni dan od tada, koji se čine sve jedan bolji od drugoga. Nikada nisam mogla ni pomisliti da se to može desiti meni, da nekoga toliko voliš i da znaš da i ta osoba tebe voli isto toliko. Da brine za tebe i za sve tvoje, vodi računa o tvojim emocijama, sluša te sa užitkom, pazi na ljude koji su ti bitni, na tvoje želje, ponašanje, potrebe, na tvoje ibadete i tvoje grijehe. Samo saznanje da postoji takva emocija među ljudima meni je fascinantno.

Mene težina tih osjećaja nekad toliko pritisne, da moram da si dam vremena da se oporavim od te pomisli. I svaki put samo pomislim: Kako li onda voli Onaj Koji stvara ljubav? Onda sebi pustim pjesmu s našeg prvog plesa, pregledam, isplačem se i onda sam dobra, onda mogu sve.



Stariji postovi